Klakar

Približno na sredini puta Prisavskom cestom iz Gornje u Donju Bebrinu, nalazi se selo Klakar ili ispravnije Klakarje. U srednjovjekovnim ispravama nema potvrde o postojanju tog sela, pa je vjerojatno naseljeno u doba turske vladavine.

Ime je dobilo jer se na suprotnoj strani Save nalazi nisko brdo Kamen (119 m), izrađeno od vapnenca koji se od starine koristilo za paljenje vapna. Ovdašnji narod je gašeno vapno nazivao „klak“, a ljude koji su gasili vapno „klakarima“. Stanovnici obiju Bebrina mogli su u tursko doba bez zapreke prelaziti Savu i donositi s brda Kamen prirodni vapnenac, koji su potom palili na mjestu današnjeg Klakarja. Kada su ti klakari pored jame za paljenje vapna sagradili svoje kuće, stanovnici Gornje i Donje Bebrine nazvali su novo naselje Klakarjem. Kasnije su upravne vlasti to ime zamijenile u Klakar, bez ikakva opravdanja.
Imovna općina Klakarja zauzima 1692 jutra zemlje. Klakar je tek u vrijeme turske okupacije bio važnije naselje. No, mjesto je uvelike stradalo u vrijeme završnih borbi za oslobođenje Slavonije pa izvješce iz 1698. godine bilježi postojanje samo 14 kuća. Sve do kraja turske vlasti čitav ovaj kraj pokrivale su vlažne hrastove šume. U selu su se od 1698. godine vidjeli ostaci davno porušene crkve. Stanovnici Klakarja imali su na Savi svoje vodenice, u kojima su mljeli žito. U prvih nekoliko desetljeća 18. stoljeća stanovništvo Klakarja slabo se povećavalo. Prilikom vizitacije brodske župe 1730. godine spomenuto je da u Klakarju ima 12 naseljenih kuća. Doseljavanjem izbjeglica iz sjeverne Bosne, oko 1740. godine, broj žitelja Klakarja se udvostručio. Prilikom vizitacije brodske župe 1757. godine u Klakarju su bile 44 kuće sa 228 stanovnika. Tadašnje selo imalo je samo jedan red izgrađenih kuća, i to onaj uz njegovu sjeveroistočnu stranu.
Tadašnje Klakarje bilo je zaštićeno od savskih poplava starim nasipom, koji je prolazio nekoliko stotina metara jugozapadno od sela. Novi savski nasip, koji je izgrađen od Gornje Bebrine do Klakarja, spajao se sa starim neposredno na početku sela. Na katastarskom planu Klakarja iz 1866. godine u selu je označena nova crkva, podignuta na uglu kolnika prema Kutima. Tijekom 19. stoljeća Klakarje se u demografskom pogledu slabo povečavalo. Stalno je imalo ispod 400 stanovnika. Na početku 20. stoljeća imalo je 386, a do 1971. godine taj broj je opao na 341.
Istočno Savom od Broda, uz meandre Save, nalaze se dvije stare slavonske župe – Klakar i Svilaj. S lijeve strane, a i desne strane Save tu su se zasigurno u srednjem vijeku nalazile omanje tvrđe. Bile su to nizinske fortifikacije zaštićene zemljanim bedemima, hrastovim palisadama i opkopima s vodom. štitile su ih i okolne močvare i guste šume hrasta lužnjaka. Osim donekle pozicije srednjovjekovne tvrđave Kamen, koja se nalazi s južne strane Save kod Klakara, ostali tvrđavski lokaliteti nisu istraženi ni utvrđeni.

Postoje podaci da su župu u kasnom srednjem vijeku, pa i u tursko vrijeme, vodili franjevci iz Kraljeve Velike. Duhovni život u Klakaru u prvoj polovici 18. stoljeća održavali su franjevci iz Broda (1730. godine tu je prebrojano 12 naseljenih drvenih kuća, a 1746. godine 26 naseljenih drvenih kuća. Zapis iz 1758. govori o postojanju nove drvene kapele s krovom od dasaka, a oko kapele je bilo groblje. Samostalna župa u Klakaru je osnovana 1789. godine. župna crkva Sv. Jakova Starijeg sagrađena je te 1828. godine u stilu klasicizma. To je jednobrodna sakralna građevina s poligonalnim svetištem, kakve su se već gradile u to doba, a ima unutrašnji inventar iz 19. stoljeća. Prizemna kurija župnog dvora sagrađena je također 1828. godine. Obje građevine teško su oštećene od granata u vrijeme jugosrpske agresije 1991. i 1992. godine, ali su naporima vjernika obnovljene.